Reportaže

Ekipa Džade ponovo na Durmitorskom prstenu

Aleksandar, Dalibor, Luka i Lazar (autor teksta) odlučili su se za bike avanturu i bez velikog premišljanja na svoje putovanje kreću u 6:30 put Žabljaka.

Jutro je savršeno! Stižemo na Žabljak oko 9h, skidamo bicikla i spremamo opremu. Aco koji nije sjeo na biciklo prethodnih skoro godinu dana, optimistično i bez treme se sprema ne sluteći na kakvu vožnju ide.
 


Pijemo kafu i u 9:30 smo na biciklima. Krećemo ka Momčilovom gradu, nausput se javljamo našem prijatelju Goranu Banoviću i pitamo ga kakvo nas vrijeme očekuje, iskusan avanturista procjenjuje da nam neće trebati zimska odjeća i pogadja. Daje nam kartu, kao vodič kroz Durmitorski prsten i ako smo mi neki vozili nekoliko puta taj krug, dobra je za uspomenu.
 

 


Penjemo ka Štuocu u nadi da će nam ta strana biti lakša zbog drugova koji nisu u formi.

Durmitorski prsten je krug koji bi svaki bicklista trebao da odvozi jer je to spoj nestvarne prirode i predivnih uspona i još atraktivnijiu spustova koji u nekim momentima bude ogroman strah ili dopunjuju dozu adrenalina, ko voli! Svakako, treba biti oprezan zbog odrona koji su česti na putu kroz kanjon Sušice. 

Odlučili smo da stajemo na svaki vidikovac i uživamo u prirodi. Prolazimo najveći vrh na turi, Štuoc na blizu 2000 mnv. Počinje spust, moja omiljena “disciplina”, uživam u spuštanju uskim krivudavim putem i ako to nije pametno i u startu upozoravam Luku da ne radi isto, jer znamo samo nas dvojica koliko je imao sreće kada smo dvije godine ranije vozili tu turu ali drugim smjerom.
 


I zaista, ne treba divljati već uživati u čarobnom ambijentu kanjona. 

Prolazimo Malu Crnu Goru, predivno mjesto iznad kanjona i polako ulazimo u kanjon koji je “bogat” odronima. Silazim sa bicika u svakoj trećoj krivini da svojim starijim kolegama očistim put koliko je to moguće. 

Prolazimo kontrolu u samom kanjonu i plaćamo karte za ulaz u Nacionalni park dok Golf dvojka puna ljudi bez problema i plaćanja sa lijepim oblakom crnog dima nastavlja put bez plaćanja takse. Ništa novo.

Počinje žurka! Uspon od 15-16% i Dalibor koji je u sjajnoj formi se muči na biciklu, ništa mi nije jasno. Kako je moguće da sam na takvom usponu bolji od njega i ako je u mnogo boljoj formi, 500m kasnije kad smo prošli tzv. “zid”, Dalibor shvata da nije prešaltao iz velike u malu brzinu. Nije nam bilo do smijeha, ostavili smo smijeh za kafanu koja nas čeka 6km dalje.  U jednom ritmu, jedan pored drugog penjemo uz kanjon i ne progovaramo. Samo ponekad pomislimo na Aca koji vozi biciklo posle godinu dana i ništa nam nije jasno, razmišljamo kad i kako će izaći iz kanjona.

Konačno ulazimo u selo Nedajno. Poznat teren, poznata kafana jer ako ne dodjem biciklom par puta godišnje, dodjem da obidjem pčele sa rodjakom. 

Naručujemo domaći sok i dok je stigao, stigao je i Aco Vidić! Presrećan kao malo dijete jer je uspio da prodje najteži dio ture.
 


Dok smo popili domaće sokove, odjednom, karakteristično za planinu, počinje grmljavina i nebo je pocrnjelo. Hvata nas jeza od pomisli kako ćemo da pokisnemo! I ako najmladji, odlučno komandujem pokret, da makar stignemo u kafanu Milogora u mjestu Trsa koje je daleko nekih 7km. 

Oblaci nas prate. Ali nas puštaju da dodjemo do Trse.

Kratka pauza za kafu ponovo i uz po neku kap kiše krećemo prema Pišču, prelijepa visoravan koja nas dočekuje sa suncem i bez oblaka samo par km od Trse.
 


Od Pišča prema Sedlu sva četvorica vozimo u svom ritmu odvojeni i ako to nije praksa na zajedničkim turama. Ali, to nekad zna da bude predivan momenat kad slušaš pedale i prirodu. Ponovo kreće uspon ka Sedlu, polako se navlače oblaci kako se približavamo vrhovima.

Dalibor je stigao prvi do jednog vidikovca i sjedi pored puta i uživa u pogledu na stado ovaca koje pas precizno navodi gdje treba da idu. I ja prvi put uživo gledam kako to ovčar radi, fenomenalno.  Posle par minuta nam se pridružuje Luka i tu pravimo kratku pauzu i razmišljamo dokle je stigao Aco.
 


Jednoglasno zaključujemo da bi najbolje bilo da krenemo što prije ka autu i da krenemo za njega i ako ne možemo da mu javimo jer nema signala u tom dijelu.  Posle par kilometara zaustavljam auto i poznanike iz Podgorice i molim ih da kad sretnu biciklistu mu kažu da će auto doći za njega da se ne forsira.

Približavajući se Sedlu nailazimo na krdo volova i neprijatna situacija, ali lako se prodje kad naidje neko sa kolima da te “zagradi” dok prodješ zonu sa volovima.  Od Sedla do centra Žabljaka je spust i to brzo prolazimo. Stižemo do auta i počinje kiša. Sad je neka. Samo da Aca pokupimo!  Luka nije morao da ide daleko, Aco je odradio posao vrhunski ali je bio srećan kad je vidio da neće morati više da kisne!

Počinje provala oblaka, ali krov od kafane ne propušta

Tekst i fotografije © Lazar Radulović 

Označeno u
Dijeli članak

O autoru

Toni Zorić

Biciklizam se uvukao u moj život još u 1999 godini nakon što sam napravio svoj prvi uspon i osvojio lokalno brdo. Od tad bicikl se polako počinje uvlačiti u sve pore mog života, tako da sam danas urednik portala BikeMagazin, natjecatelj, komesar i pored obitelji i poslovnih obaveza, još uvijek nalazim vremena za svoja dva bicikla. 
To sam ja… vozim i testiram bicikle… i pišem priče!

Internetska stranica: https://web.facebook.com/toni.zoric.9 Pošalji e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Napiši komentar

Portal BikeMagazin.info, prvi regionalni biciklistički portal, pokrenut sa željom da unaprijedi, promovira i razvija biciklizam u jugoistočnoj Europi kao sport, ali i kao način življenja.

Prijava na newsletter

Prijavite se na naš newsletter i ne propustite najnovije vijesti iz biciklističkog svijeta. Unesite svoju e-mail adresu u donji okvir i primajte naše obavijesti.
Na vrh
bikemagazin.info koristi kolačiće u svrhu što bolje interakcije s korisnicima i njihovog iskustva korištenja naše web stranice.